Jučer je na Tportalu objavljen tekst ( 18.12.2016 9:40:00 Autor: Krešimir Dujmović Potjerali smo iz Hrvatske vrhunskog i karizmatičnog trenera – bravo mi! ) autora Krešimira Dujmovića ( https://www.facebook.com/kresimir.dujmovic ) u kojem ponovno pjeva hvalospjeve bivšem selektoru zagrebačke selekcije za mač Giacomu Fanizzi, koji je srećom po hrvatsko mačevanje zauvijek otišao iz njega.

Komentar članka dao je g. Sanjin Kovačić, doajen hrvatskog mačevanja i prenosen je u cijelosti, a napomene su označene crveno.

OTKAZ POTPISALA JANICA KOSTELIĆ

Potjerali smo iz Hrvatske vrhunskog i karizmatičnog trenera – bravo mi!

Foto: tportal.hr / Matej Grgić

Vrhunski i karizmatični?  Prije dolaska u Hrvatsku, trenirao je (vrlo malo) neku djecu u svom klubu na Siciliji i grupu početnika u Banja Luci. Karizma – možda je uspio šarmirati nekoliko klinaca i njihove mame… i ponekog novinara gladnog senzacionalizma.

Ako ste se ikada pitali zašto smo tu gdje jesmo, zašto je Hrvatska zemlja iz koje se talentirani ljudi iseljavaju sa smiješkom, zašto u ovih dvadesetak godina od ovako potentne zemlje nismo napravili apsolutno ništa, ne pitajte dalje. Evo vam kratki i živopisni odgovor – slučaj Giacoma Fanizze. Talijanski reprezentativac, majstor mačevanja, karizmatičan lik kojeg su djeca obožavala i koji je mačevanje u Hrvata digao na sasvim novu razinu,

Činjenice:
– nikad nije bio talijanski reprezentativac
– lagao je da je bio FIE sudac i da nije obnovio licencu – nikad je nije  ni imao,    istina je da je talijanski nacionalni sudac
– majstor mačevanja? Kao natjecatelj se nikada nije dokazao – potpuno prazan   sportski c.v., kako natjecateljski, tako i trenerski
– nova razina mačevanja u Hrvatskoj? Nije postigao nikakav razultatski pomak u 2 godine. Hrvatska ima 5-6 svojih trenera koji su daleko iskusniji i školovaniji, te imaju osvjedočene međunarodne rezultate.

– nedavno je teleportiran iz Lijepe Naše pod izlikom da nema potrebne kvalifikacije. Čovjek koji u bilo kojoj zemlji svijeta može raditi kao trener odmah sutra. Osim u Hrvatskoj. I možda Zanzibaru. Trebalo bi provjeriti…

Kad sam pred cca godinu dana pisao o Talijanu koji nas je došao učiti mačevanju, ali je bio prisiljen skužiti da nema potrebe jer smo eksperti u apsolutno svemu, pomislio sam kako ipak radim sjajan posao. Upoznao sam nevjerojatno karizmatičnog tipa s gustom poviješću, bivšeg specijalca, majstora borilačkih vještina i mačevanja koji istovremeno barata pjesničkim senzibilitetom i osjećajem za klince. (kako je lako verbalno šarmirati novinara gladnog senzacije) Prije dolaska u Hrvatsku radio je u Banja Luci kao delegat svjetskog mačevalačkog saveza (vjerojatno izmišljotina – taj podatak nikad nije bio dokumentiran, prava istina je da ga je u Banja Luku dovela simpatija prema jednoj djevojci) osmislio i vodio mačevalački centar, e da bi uslijedio poziv u Hrvatsku (jedna od mnogih pogrešaka aktualne uprave Mačevalačkog saveza Zagreba – Hrvatski mačevalački savez s tim nije imao ništa). O Giacomu smo snimili dokumentarac koji je prošle nedjelje emitiran na HRT4 u sklopu serijala ‘Lijepa Vaša‘, a on mi se javlja sa turobnim vijestima:‘Čuj…više ne živim u Hrvatskoj. Prijevremeno su mi raskinuli ugovor. Kažu da nisam kvalificiran’. Halo? Što? Nemoj me…Haha.

Nije smiješno. Hrvatska mačevalački kotira negdje na razini Ugande.

Ovo je vrlo subjektivna i uvredljiva konstatacija, očito iz usta (pera) potpuno ne informirane i tendeciozne (vjerojatno nahuškane) osobe. Hrvatska sigurno, zbog svojih skromnih resursa i primitivnog stava javnosti prema sportu nije u vrhu mačevalačkih sila, ali je imala unatrag nekoliko godina nastup na Olimpijskim igrama u Londonu 2012., pobjednika svjetskog kupa u floretu, petoplasiranog na prvenstvu Europe, više puta finaliste kadetskih i juniorskih svjetskih prvenstava i svjetskih kupova, a trenutno ima drugoplasiranog floretaša na juniorskoj svjetskoj rang listi (na toj listi figurira 481 natjecatelj iz većine od 152 zemalja učlanjenih u Svjetski mačevalački savez. Uz to je Hrvatska (njen mačevalački savez) bila u periodu 2010.-2015. godina domaćin 3 službena svjetska i 4 europska prvenstva u kategorijama kadeta, juniora, seniora i veterana – teško da bi svjetska i europska mačevalačka federacija te organizacije povjerile savezu u koji nema povjerenja i koji ne respektira u svakom smislu.

Niti imamo stručnjake (nema ih puno, ali nekolicina za više kopalja i po znanju i po iskustvu, te konačno po rezultatima nadmašuju oplakanog Giacoma Fanizzu), niti se imaju gdje školovati kod nas. Redovno školovanje ne postoji, ali se povremeno organizira – istina manje nego je potrebno, pa se dovodimo u situaciju da se ad hoc angažiraju neprovjereni stranci. Čovjek koji je završio Međunarodnu akademiju za mačevanje, (Međunarodna akedemija za mačevanje je organizacija koja se bavi scenskim i artističkim, a ne sportskim mačevanjem – taj naziv se osim toga olako i proizvoljno dodjeljuje kojekakvim tečajevima – koji, istina, mogu biti i kvalitetni). koji je bio reprezentativac Italije (nikada nije bio reprezentativac Italije – lako je dokumentirati), jedne od najvećih mačevalačkih zemalja, koji je kvalificiran podučavati ne samo polaznike nego i trenere mačevanja (?) primio je krajem srpnja obavijest Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, potpisan rukom Janice Kostelić, da prema Zakon o sportu nema zadovoljavajuće kvalifikacije. Kako mi objašnjavaju u Mačevalačkom savezu Zagreba, Giacomo nema završen kineziološki faks. Njegovo formalno obrazovanje je više (nije ni više, jer bi inače mogao raditi), a ne visoko. I to potpisuje olimpijska skijašica koja ima završen – koji ono faks? Ili njezin otac, proslavljeni trener, također nema završen fakultet, zbog čega mu, usprkos sjajnim sportskim rezultatima na zagrebačkoj Kineziologiji, prema pisanju medija, nisu mogli uručiti počasni doktorat.

Naša vrhunska skijašica Janica Kostelić postala je državna tajnica za sport iako od formalnog obrazovanja ima tek srednju stručnu spremu

Nogiranjem Giacoma najviše su izgubili klinci koje je trenirao 

Ali nema to veze s Janicom. Giacomo je napravio za hrvatsko mačevanje što nije cijela plejada domaćih likova otkad su Buga, Tuga i Vuga kročile u Panoniju. Opet proizvoljna, neprovjerena, nedokumentirana i smiješno pogrešna izjava. Trenirao je tri kluba, klinci su mu hrlili, nakraju je imao 80 polaznika u zbroju. (Brojka je barem tri puta uvećana – jedan mačevalački trener, pa da radi 24 sata na dan bez prekida, ne može kvalitetno opslužiti više od dvadesetak sportaša). Organizirao je kampove, nabavljao im opremu koja se kod nas ne može nabaviti, osvajao s njima medalje. Wannabe mačevaoci su hrlili u njegove klubove (više ih je zbog njegove arogancije i nadutosti otišlo iz tih klubova, nego je došlo), a Giacomo im je kroz vještinu baratanja s mačem objašnjavao život, motivirao ih, inspirirao, razvijao samopouzdanje, učio da se kreativno nose za životnim preprekama. Istina je da je bilo nekoliko njegovih fanova, prvenstveno u redovima roditelja koje je impresionirao i koji vjerojatno stoje iza ovog osvrta. . Istina je da je bilo nekoliko njegovih fanova, prvenstveno u redovima roditelja koje je impresionirao i koji vjerojatno stoje iza ovog osvrta.

E sad se već u balkanskom umu pali lampica za alarm. Ne može to tako. Kakve su to nove tehnike, suvremeni pristupi, psihologiziranje? Kako možeš raditi sa nekim tko ima šest godina, kad svi znamo da se može početi tek od osam? Kako ti pada na pamet dati klincu da odmah počne trenirati sa sabljom kad svi znamo da je klasični pedagoški slijed prvo floret pa mač pa sablja? Klinci su se entuzijastični vraćali s treninga, roditelji su blistali. Giacomo im je praktički odgajao djecu u svim smjerovima, sve kroz vještinu mačevanja.

Jedan od njih je i odvjetnik Karlo Novosel. Zovem ga na telefon, pitam ga kako mu je dijete doživjelo Giacomov odlazak: ‘Nedostaje mu. Nemamo mi trenera koji ima takavu širinu pristupa, edukacije. Nitko nema takvo iskustvo. (?) To sada fali. Giacomo je pokušavao popularizirati taj sport, učio ih je novim i drugačijim tehnikama. Totalno je bio posvećen mačevanju i trenerskom poslu. Mali mi je svaki put dolazio kao blesav s treninga. Oduševljen. OK su ovi novi dečki koji ga sada treniraju, ali premladi su i nemaju iskustva. Da se Savez riješio jednog tako iskusnog trenera i reprezentativca – mislim da je to strahota i sramota.’

Naši apsurdi i paradoksi: Završiš ponajbolju svjetsku školu za mačevanje (ponovo neistina) i Hrvatska ti to ne priznaje

Karlo mi objašnjava paradoksalnost Zakona o sportu, članak 9. zbog kojega je Talijan izvisio. Naime, članak opisuje uvjete za trenerski posao u Hrvatskoj, ali nigdje ne predviđa mogućnost da trener bude stranac. Navodi se samo da se daljnja pitanja određuju pravilnikom. Koji ne postoji. Giacomo mi veli, a potvrdili su mi i u Savezu – kod nas ne postoji tijelo ili vijeće koje nostrificira njegov tip kvalifikacija. Znači, završiš ponajbolju svjetsku školu za mačevanje i Hrvatska ti to ne priznaje. Nema veze što je riječ o susjednoj Italiji, što je riječ o Europskoj uniji koje smo mi kao neki član. I Talijan se pita: ‘Kako je moguće da jedna europska zemlja odbija priznati sportske kvalifikacije druge europske zemlje? Kako je moguće da Hrvatski olimpijski odbor ne priznaje diplomu talijanske škole mačevanja, koja je članica Međunarodne mačevalačke akademije?’ Tim paradoksalnije što u Hrvatskoj ne postoji ama baš nikakava škola mačevanja, niti se mogu postići kvalifikacije kojima Talijan barata.

Scena iz filma o Giacomu ‘Mačo ili macho’ iz serijala ‘Lijepa Vaša’ kojeg možete pogledati preko HRTi aplikacije

Čovjek se vratio u rodnu Siracuzu. Utučen je. Ostavio je iza sebe osamdesetoro djece u koje je uložio najbolje od sebe. Klince koji su plakali kad su saznali da njihov trener mora kupiti prnje jer je Hrvatska nesposobna apsorbirati njegovu stručnost. Što suludo loše napisanim zakonom, što izostankom relevantnog tijela za nostrifikaciju njegovih dokumenata, što očitim jalom. Naglasak je na potonjem, jer, eto, netko se baš sada sjetio potegnuti birokratsku giljotinu za Talijana koji je iskusniji i gorljiviji od svega što postoji na domaćem mačevalačkom meniju. Ovi subjektivni zaključci su unatoč spretnoj verbalnoj novinarskoj formi i dosjetkama – već postali neukusni.

Giacomo mi priča priču za kraj: ‘Pred nekoliko godina, dogodilo se mojem kolegi. Bio je cijenjeni trener mačevanja. U nekoliko godina postigao je najviše medalja na nacionalnom nivou, sa svim uzrastima i u svim stilovima. Počeli su ga se bojati. Počele su stizati puste inspekcije. Nakraju su našli neku zakonsku caku po kojoj su ga skinuli. Trener je otišao, politički, stvar je bila riješena, ali sa svakim danom sve je manje sportaša dolazilo na treninge. Nakraju, jedini koji su dolazili bili su treneri’.

Prije Giacoma, na njegovoj poziciji u zagrebačkom savezu bio je Mađar. Olimpijac. Vrhunski trener. Izdržao je tri mjeseca. Sada vodi dansku reprezentaciju. 

ZAKLJUČAK 1:
Mačevalački savez Zagreba je zadnje 3-4 sezone zaista lutao i napravio mnogo pogrešaka. Angažirani su: Mađar (koji nikad nije bio olimpijac, ali je priznati, vrsni trener, ali otišao je nakon kratkog vremena iz privatnih razloga – vratio se u Dansku, vjerojatno radi bolje zarade; zatim je kratko bio Ukrajinac, koji je izvučen iz naftalina, jer najmanje 5 godina nije radio taj posao, iako je solidan školovan trener, a onda je doveden Giacomo Fanizza, potpuno nepoznato ime (istina je da je bio mačevalac, da je talijanski nacionalni sudac, da mu je trener na Siciliji bio današnji predsjednik Talijanskog mačevalačkog saveza – sposobna osoba vrijedna svakog poštovanja, te da mu je bratić bio talijanski reprezentativac u floretu. O vlastitim rezultatima, natjecateljskim, obrazovnim ili trenerskim – ni slova). Simpatični, anonimni avanturist, s nešto previše nezasluženog ega.

Ništa, nadam se da budžet koji je išao za Talijana neće završiti u zraku. Bilo bi šteta, zar ne? A klincima koji su ostali bez izuzetnog trenera i vođe, poručujem – ne gubite nadu, napravite si putovnice. Osim ako se ne dogodi nemoguće i netko nešto učini oko ove budalaštine.

ZAKLJUČAK 2
Istina je da je Zakon o športu u dosta segmenata previše krut i da ne sagledave sve važne aspekte razvoja sporta – posebno bi u poglavlju o stručnim kadrovima trebao biti fleksibilniji i nuditi više opcija.
Istina je da bi za Giacoma Fanizzu bilo u Zagrebu mjesta, kao za klupskog trenera početničkih uzrasta, ali njemu su data pre velika ovlaštenja, čak je proglašen trenerom gradske selekcije za mač, a s obzirom na osobno iskustvo i ukupni trenerski rejting to nije bilo prihvatljivo, a s druge strane mu je previše podiglo samopouzdanje, pa je postao umišljen i arogantan.
Dio proračuna koji se trošio na njegov angažman bio je u velikom nesrazmjeru u odnosu na dobiveno (sportski rezultati).

Komentare (označeno crveno) potpisuje:
Sanjin Kovačić
– umirovljeni trener mačevanja
– međunarodni sudac
– aktivni član komisije za natjecanja Europske mačevalačke konfederacije
– bivši Glavni tajnik Mačevalačkog saveza Zagreba
– bivši Glavni tajnik Hrvatskog mačevalačkog saveza
– bivši izbornik mačevalačke reprezentacije Jugoslavije i kasnije (od 1992. do 2013.)
izbornik mačevalačke reprezentacije Hrvatske

Detaljni sportski c.v. – na zahtjev (sanjin.kovacic@gmail.com)